Alen Muhić (32) iz Goražda u BiH, rođen 1993. godine kao dijete ratnog silovanja nad Bošnjakinjom od strane srpskog vojnika, objavio je autobiografsku knjigu "Ja sam Alen", u kojoj iskreno i potresno iznosi vlastitu životnu priču nakon što ga je majka nakon poroda ostavila u bolnici.
„Rođen sam kao dijete ratnog silovanja. Majka me ostavila u bolnici. Hranili su me mrvicama keksa. Usvojio me domar. Preživio etikete ‘četničko kopile’. Snimljen je film o meni. Pronašao sam majku. Kao i oca. Postao sam otac. Dobio nagradu za ljudska prava.” Alen dodaje da je glas djece rođene iz ratnih trauma – onih koje društvo često ne vidi niti priznaje.
Njegova biološka majka je u početku pokušala pobaciti, ali zbog poodmakle trudnoće to nije bilo moguće. Kasnije je izjavila kako je imala nagon da zadavi dijete. Po rođenju ga ostavlja u bolnici, gdje se nad njim sažalio domar koji ga je svakodnevno vodio kući svojoj supruzi i kćerima, da bi ga na kraju i posvojio. Tako Alen odrasta u muslimanskoj enklavi u uvjetima siromaštva, bez osnovne infrastrukture, ali s toplinom i prihvaćanjem posvojiteljske obitelji.
Njegova priča prvi put je dospjela u javnost kada je imao tri godine, u američkom Newsweeku, u članku o djeci rođenoj nakon silovanja u ratu u BiH. Novinarka Stacy Sullivan tada je pronašla Alenovu biološku majku, koja je priznala da nema nikakve osjećaje ni prema djetetu ni prema silovatelju koji ju je, kako je rekla, nepovratno uništio.
Djetinjstvo Alena Muhića bilo je teško – ne samo zbog siromaštva, već i zbog stigmatizacije. Bio je vrijeđan, nazivali su ga „četničkim kopiletom“, a svakodnevno je bio suočen s odbacivanjem i predrasudama. Ipak, njegov identitet se oblikovao u okruženju iskrene ljubavi posvojiteljske obitelji. Već kao osnovnoškolac saznao je istinu o svom porijeklu, a susret s tom stvarnošću dogodio se slučajno – nakon dječje svađe u školi, kada mu je jedan dječak u bijesu dobacio da je "četničko kopile pronađeno pored kontejnera".
"Tada se otvorila Pandorina kutija", rekao je. Istinu je saznao s osam ili devet godina – otprilike u dobi u kojoj je danas njegov najstariji sin. Ta rečenica ga je pogodila, ali i natjerala da krene u potragu za vlastitim korijenima.
U razgovoru za Klix.ba, Alen se prisjetio kako su ga bolničari prvih mjeseci hranili i brinuli se o njemu, a njegov budući posvojitelj radio je tada kao domar u ratnoj bolnici. Iako nisu imali ni osnovne uvjete za život – živjeli su bez vode i grijanja – odlučili su posvojiti dijete koje je došlo na svijet iz čina brutalnog nasilja. Njegove posvojene sestre oduvijek su ga doživljavale kao brata, a sam Alen kaže da je on danas "njihovo ogledalo".
Kao odrasla osoba odlučio je pronaći i svog biološkog oca – ratnog zločinca koji je silovao njegovu majku. Taj susret bio je vrlo težak. Otac mu je otvorio vrata, poricao da poznaje njegovu majku i tvrdio da je sve „politička priča BiH“. Alen je, gledajući ga, shvatio da DNK test nije potreban – "oči ne lažu". "Za mene je on ratni zločinac i uvijek će to biti. U trenutku kad sam ga vidio, shvatio sam da prošlost ne mogu promijeniti, ali mogu oblikovati vlastitu budućnost", rekao je.
Iako su ga mnogi osuđivali i nazivima vrijeđali, Alen nikada nije krivio majku: "Ona nije kriva. Pravi zločinac je moj otac. On mora odgovarati za ono što je učinio."
