Sveti Benedikt (480. - 547.), kad je vidio za vrijeme svoga školovanja u Rimu kako se razvratno živi, povukao se u Affile, zatim u dolinu kod Subiaca. Poželio je svidjeti se samo Bogu. Tražio je samoću i mir kako bi mogao biti “sam sa sobom”. Boravio je u jednoj spilji. Čitao je Sveto pismo, molio se i postio. U to vrijeme pomagao mu je monah Roman, koji je živio u jednom obližnjem samostanu. Brzo se u tim krajevima pročulo o novom monahu. Mladog pustinjaka Benedikta zamolili su monasi iz Vicovara da im bude opat. Pristao je Benedikt, ali oni nisu prihvaćali njegove zahtjeve za autentičnim življenjem. Živjeli su bez pravila. Benedikt se vraća u Subiaco. Tu osniva dvanaest samostana cenobitskog načina života (život u zajednici). U svakom tom samostanu bilo je po dvanaest monaha (12 x 12). Svaki samostan imao je svoga opata, a Benedikt je bio na čelu cjelokupne zajednice i odgojitelj mlađima. Ubrzo se u Subiacu javljaju provokacije. Svećenik Florencije počeo je zavidjeti Benediktu zbog kreposna života. Benedikt je gorko zaplakao kad je čuo kako je taj svećenik stradao. Benedikt je s nekoliko monaha napustio Subiaco i počeli su živjeti na brdu Montecassino (500 m/n). Tu posvećuje dvije kapelice sv. Ivanu Krstitelju i sv. Martinu. Na Montecassinu podiže samostan 529. g. Počinje pisati Pravilo. Nazvao ga je Pravilo za početnike. Monasi (crni monasi ili među sobom, jednostavno, braća) koji su svoj život ravnali po Benediktovu pravilu nazvali su se benediktinci (lat. Ordo Sancti Benedicti, OSB). Zavjetuju tri zavjeta: stalnost, obraćenje (uključuje čistoću i siromaštvo) i poslušnost. Prvi zavjet, koji se često navodi kao stalnost mjesta (stabilitas loci), podrazumijeva doživotnu vjernost zajednici u kojoj se monah zavjetuje. Benedikt umire na Montecassinu oko 547. g.
U Rim su se povukli monasi s Montecassina kad su im samostan srušili Langobardi 577./581. g. U tom prisilnom napuštanju samostana monasi su ponijeli sa sobom primjerak Pravila.
Benedikt je imao sestru Skolastiku. Neki pišu da su Benedikt i Skolastika bili blizanci. Jedanput godišnje ona je posjećivala brata. Skolastika je osnovala žensku zajednicu. Poslije su monahinje njezinih zajednica nazivane benediktinke. Papa Grgur Veliki, koji je bio monah (po nekima možda i benediktinac), poslao je četrdesetak “Benediktovih monaha” u Englesku 596. godine. Benediktinci su imali u povijesti oko 37.000 samostana i dali 40 papa (“opata Rima”). Prvi samostan “crnih monaha” na obali Jadrana vjerojatno je bio u Istri u 6. st. Papa Ivan IV. poslao je izaslanika benediktinca, opata Martina, na razgovore s Hrvatima 641. To je prvi doticaj Hrvata sa Svetom Stolicom. Knez Trpimir podigao je benediktinski samostan u Rižinicama kod Solina oko 852. st. Zatim slijedi podizanje brojnih benediktinskih samostana sve do Vojvodine. Mnogi benediktinski samostani su zatvoreni za vrijeme Napoleona. Smatra se kako je na hrvatskim prostorima bilo oko 100 muških i 50 ženskih samostana. U Hrvatskoj danas benediktinci imaju samostan sv. Kuzme i Damjana na otoku Pašmanu. U 12. st. su došli na Pašman iz Biograda. A sestre benediktinke imaju samostane na Krku, Cresu, Rabu, Pagu, u Zadru, Šibeniku, Trogiru i na Hvaru. U Hercegovini se spominje benediktinski samostan sv. Petra u Polju kraj Trebinja u 12. ili 13. st.
